Deca umiru, posla nema, kriza je, firme se zatvaraju, niko nije kriv, niko nije odgovoran, afera za aferom, Farma za Farmom. SRBIJA.
Narod koji beži od dece sa invaliditetom kao da su gubava, boji se gejeva, boji se promene, različitosti, narod koji besni na sve i svakoga. Narod koji kuka kako je loše a onda pljuje kad neko krene da radi jer nije ’dovoljno dobro’. Narod koji baca smeće sa prozora zgrade, narod koji ne zna da kaže Hvala i Dobar dan, narod koji se boji ljudi koji urade nešto dobro.
Tužan, izmučen, nedovoljno edukovan, ruiniran, uništen na materijalnim i kulturnim poljima, tužan, tužan narod.
Svi mi.
Ja.
Srbija.
Pola Srbija pola mi nismo odgovorni, oni su.
Učimo decu da ginu za teritoriju koju nemamo, da mrze od malena, učimo ih da se znanje kupuje, kultura prodaje, a poštenje ne isplati.
Učimo svaki dan da privatnost ne postoji, emocije se stavljaju u stranu, život vredi onoliko koliko stane u novinski članak, a smrt koliko se o njoj govori.
Gledamo kako se pare troše, a para nema, kako pričaju a ništa ne kažu, kako jedemo, ali gladujemo, kako imamo pasoš a ne možemo s njim da putujemo.
Eto toliko od mene, idem da opet guglam oglase za posao/tražim prakse/seminare/živim u Srbiji.
Ostavite trag...